18:44 U POSJETI KULA GRADU |
U POSJETI KULA GRADU,JEDNOM OD NAJLJEPSIH ZVORNICKIH NASELJA:SELO KOJE PRKOSI IZNAD DRINE Prije rata je u Kula-Gradu živjelo oko 1.120 ljudi, a danas ih ima tek 350 ili 400. Desetine su ih ubijene, a većina živi u nekom drugom mjestu
"Malehan
U zjenicu oka sav se smjesti A opet, I Kula i Grad... ...S Kule baciš kamen, U zelenjacima drinskim Ribe se uznemire Mrka brda s onu stranu, Ne prestaju nas mrko gledati Tako vijekovima!" Mrki pogledi iz pjesme su ostali i danas. Ali, ostala je i tvrđava i naselje Kula-Grad da prkose iznad Drine.
U Kula-Gradu se obilježava Dan otpora. Iz autobusa sam izašao na skretanju prema tvrđavi. Otići na tvrđavu i uživati u predivnom pogledu na Zvornik, Drinu i naselje Divič, ili razgovarati sa stanovnicima i pitati ih kako žive? Prevagnulo je ovo drugo. Bez posla I odmah tu, u obližnjoj bašti, na stablu šljive, zakovana je tabla na kojoj piše: "Zabranjeno bacanje smeća. Komunalna policija". Čisto selo, netaknuta priroda i svjež zrak, sve govore. Nakon jednominutne šetnje kroz selo, susrećem čovjeka koji izlazi iz svoje avlije. Zove se Beriz Đulbegović, a u Kula-Grad se vratio 2002. godine. Živi sam. "Još prije rata sam otišao u Njemačku, a kasnije sam živio u Tuzli. Trenutno nemam posla, a to je ovdje najveći problem. Šta ćeš kad ne možeš od svog rada da živiš?" pita se Beriz, dodajući da u ovom naselju postoje svi uslovi za život, ali samo posao fali. Prije rata je, nastavlja on priču, u Kula-Gradu živjelo oko 1.120 ljudi. Danas ih ima tek 350 ili 400. Desetine su ih ubijene, a većina živi u nekom drugom mjestu. "Ma nije bilo boljeg mjesta prije rata. Svi su radili. Neko u Glinici, neko u Standardu, neko u Univerzalu... A sad ništa. Evo, ima ovaj dolje objekat, u njemu djeca idu u školu do 5. razreda. Trebala je tu biti i ambulanta, ali doktori nikad ne dolaze", priča nam Beriz dok šetamo selom i razgledamo obrađena imanja. Potom, prstom pokazuje prema brežuljku na kojem se nalazi džamija sa pet munara, po kojoj je ovo naselje, također, prepoznatljivo u Podrinju. "Kako se zovu stanovnici Kula-Grada" pitam ga. "Kuljani" odgovara on, te mi preporučuje jednu Kuljanku za razgovor. Zove se Elizabeta Mehmedović i vlasnica je jedine prodavnice u selu, koja nosi simboličnan naziv Kula. Dok uslužuje mušterije, sa table iz prodavnice u rokovnik zapisujem: Čim spomenete riječ veresija, između nas razgovor je završen. "Šta je bilo? Je li to kradeš moje fazone", pita me Elizabeta. "Ma ne. Nego, sviđa mi se ovaj natpis", odgovaram. "Uh, to me uguši. Nikako se ne pridržavam tog što je napisano", priznaje nam Elizabeta. Ratne godine je provela u Požarnici kod Tuzle, a u Kula-Grad se vratila 2000. godine. Danas živi zajedno sa mužem i dvoje djece. Sa njima žive i svekar i svekrva. "Muž mi drži mesnicu u gradu. Nekako naguramo do kraja mjeseca. Što se prodavnice tiče, budem u kući i silazim po potrebi. Kad neko pozvoni i kad hoće nešto da kupi. Sve se ovo nekako krpi zbog radnog staža", iskrena je Elizabeta, navodeći da posao ide bolje kada se u selu održavaju neke manifestacije. "Imate li pivo", pita potencijalni mušterija. "Nemamo", odgovara Elizabeta. "Tuzlansko?" uporan je čovjek. "Nemamo, ne držimo nikako alkohol", jasna je Elizabeta. "Da držim pivo, vjerovatno bi više i posla bilo. Ali, ne mogu ja to trpiti". Usput, sa Berizom skrenem do njegove komšinice nene Behare Đulbegović. Sjedi sama na stepeništu ispred kuće, i to ispod šljive, na kojoj je procvao behar. Ima skoro 80 godina, i ona živi sama. Ima i nešto malo penzije. (oslobodjenje)  |
| Category: Podrinjske vijesti | Views: 1716 | |
| Total comments: 0 | |