Deset genocida nad Bosnjacima
 Deset genocida (Autor: Muharem Omerdić) Uvodno poglavlje iz knjige "PRILOZI IZUČAVANJU GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA, (1992-1995)" Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1999. god. "U ime žrtava genocida – zločincima niko nema pravo oprostiti ! U ime života budućih generacija – ne smijemo zaboraviti ! Ko oprosti i zaboravi – pridružio se zločincima !" U ovoj knjizi riječ je o stradanjima Bošnjaka, teškoj sudbini u novijoj historiji postojanja ovog evropskog naroda na ovoj balkanskoj vjetrometini. Tačno je da su bošnjačke žrtve padale pod različitim nosačima stjegova s krstovima, pa ipak srpsko-pravoslavna zavjera, različita od svih drugih, primijenila je jedan programirani sistem potpunog istrebljenja i posljednjeg bošnjačkog uha, kako u Srbiji, Crnoj Gori, Sandžaku, Kosovu i Makedoniji, tako i u Bosni i Hercegovini. Da ovo nije naša proizvoljna optužba upućena na adresu "ugroženoga" srpskog naroda, potvrđuju mnogobrojni podaci o sistematskom i planskom istrebljenju bošnjačkoga naroda od strane tog istog "ugroženog" naroda. Na planetarnoj razini, na sceni je deseti krstaški rat protiv muslimanskoga življa, posebno u Evropi, a u balkanskim razmjerama, naročito u Bosni i Hercegovini, u toku je deseti genocid nad Bošnjacima, godinama brižljivo pripreman od najumnijih srpskih glava u Beogradu i drugdje širom svijeta. Svijet je, a napose Evropa, ostao slijep i nijem na sve ono što se dešava u ovoj napaćenoj zemlji. Bol Bošnjaka, nažalost, nije u isto vrijeme i bol čitavoga svijeta, krik preklanih i silovanih nije uzbudio bezdušne u tom svijetu. Scenarij velikosrpskoga agresora može se i dalje nesmetano odvijati, iako ne posve po njegovu planu, jer Bošnjaci, usprkos ravnodušnima, nisu i neće prihvatiti vlastiti nestanak. Predaje ne može biti unatoč žrtvama i cijeni koju valja platiti, a to, očigledno, srpski stratezi ovog neviđenog genocida nad Bošnjacima nisu predvidjeli. Prvi genocid nad muslimanima u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, pa i nad Bošnjacima, inspirirala je i stalno poticala Crkva. Bilo je to u periodu izmedu 1683. i 1689. godine na prostoru Mađarske, Slavonije, Like, Dalmacije, Krbave i Boke Kotorske. Ova kolektivna tragedija muslimana zbila se u toku i neposredno nakon tursko-austrijskog rata poznatog pod imenom "Bečki rat". Svi oni muslimani koji se s navedenih područja nisu uspjeli povući bili su nemilosrdno istrijebljeni ili pokatoličeni. Svi tragovi islamske kulture bezobzirno i sustavno bili su uklonjeni. Primjere toga do sada na ovome prostoru nezapamćenog brisanja muslimanske kulture mogli smo vidjeti i u prošloj agresiji na području zapadne Hercegovine, gdje su u agresiji Republike Hrvatske hrvatski bojovnici do temelja uništili više desetina džamija i drugih vjerskih objekata. Drugi po redu genocid, kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka, započeo je pod devizom "Generalno trebljenje Turaka iz naroda", kako ga je označio srpski diplomat i historičar Stojan Novaković, a odvijao se na tlu Srbije od 1805. do 1820. godine. U poticanju ovoga genocida ogromnu ulogu imala je Srpska pravoslavna crkva. Na čelu Srba stajao je Đorde Petrović zvani Karađorde. Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.), upotrebljavajući famozni glagol "očistiti" za označavanje genocida nad muslimanima, kaže: "Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd." (V. S. Karadžić, Srpska istorija našeg vremena, Beograd, 1969., str. z83.) Službeni Karađordev biograf Konstantin N. Nenadović piše: "Ogorčeni Srbi i poslije toga (poslije zauzimanja Beograda, op. M. O.) klali su Turke, gdje su god koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku." (K. N. Nenadović, Život i dela velikog Đorda Petrovića Karađorda, Beograd, 1971., str. 166.) Isti Nenadović dalje piše: "Kako (Karađorde) dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Soveta, rešeno bude: da se sviTurci i iz donjeg Grada očiste. (..) No kako je po odlasku Sulcjman-paše još mnogo Turaka u donjem Gradu sa ženama i decom zaostalo, taj isti dan i u Beogradu rasplamti se osvetna seča Srba nad Turcima, kojoj osveti i gorkoj razjarenosti Srba ni same vojvode niti su smele niti mogle od toga Srbe uzdržati, i ta seča dva je dana trajala, tražeći i ubijajući sakrivene Turke po kućama. I samo oni su pošteđeni bili koji su se obećali pokrstiti..." Prema sintetičkom izvještaju koji je izradila obavještajna služba austrijske vojske o genocidu nad civilniln muslimanskim domorodačkim stanovništvom u Beogradu, koje su oslovljavali kao Turci, Srbi su zapalili četrdeset muškaraca koji su se branili iz jedne kuće. "Osveta Srba još nije bila zadovoljena: odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu, i samo s teškom mukom nekolicini prvaka ljudskijih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo. Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet, ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe." (Citat prema: Mirko Grmek i dr.: Etničko čišćenje - povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Nakladni zavod Globus, Zagreb z993., str. 18.) Zemlje u kojima su živjeli Srbi bile su dijelom Turskoga carstva, i treba znati da su u času ustanka poubijane ili protjerane muslimanske porodice ondje bili domoroci, jednako kao i Srbi. Poslije genocida nad muslimanskim življem u Srbiji, Srbi su krenuli dalje, opustošivši sve džamije i ostale islamske vjerske i kulturno-historijske spomenike. Nakon međunarodnog priznanja kneževine Srbije na Berlinskom kongresu (1878.), do koga je došlo zahvaljujući Bismarckovoj Njemačkoj, uslijedio je sustavni memoricid islamske civilizacije u toj zemlji. Djelotvornost ovoga potvrdio je i ugledni francuski slavist Louis Leger. (Prema: Etničko čišćenje, ibid, str. 18.) Treći genocid nad muslimanima u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, a napose nad Bošnjacima, traje u periodu izmedu 1830. i 1867. godine, kao posljedica priznanja Srbiji statusa vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskoga carstva. To je dalo povoda genocidnim Srbima i vječitim mrziteljima muslimana da ih protjeraju iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda. Egzodus muslimana iz tih područja trajao je OD 1862. do 1867. godine. Oni su naseljeni preko Save u Bosni, u Gornjoj i Donjoj Aziziji (u Bosanskome Šamcu i Orašju). Četvrti sustavni genocid nad Bošnjacima dogodio se u Crnoj Gori u programu tzv. "istrage poturica". Bošnjačko stanovništvo koje tada nije pobijeno dalo se u bijeg izvan granica Stare Crne Gore. Promotor i ovog genocida bila je Srpska pravoslavna crkva. Početak pogroma zbio se na Badnju večer, kada je veliki broj Bošnjaka bačen u lomače badnjaka. Inspiracije za ovaj genocid pravoslavci su crpili iz Gorskog vijenca, djela Petra II Petrovića Njegoša ( 1813.-1851. ), pravoslavnog episkopa, neprikosnovenoga moralnog i duhovnog autoriteta Crnogoraca. Ovo je djelo, napisano 1846. godine, a objavljeno u Beču 1847. - pravi brevijar međuetničke mržnje. U tom spjevu visoki dostojanstvenici Pravoslavne crkve, jednako kao i plemenske vođe, govore o pokoljima sa zanosom i užitkom. Takve čine Njegoš prikazuje kao svete samo ako se radi o muslimanima. Pravoslavci muslimane ovdje kolju "uz veselje" i oči im kopaju kao od šale. Tako u jednom pjevanju, na primjer, Njegoš opjevava izvještaj vojvode Batrića podnesen episkopu Danilu i igumanu Stefanu o jednom pokolju Bošnjaka: I šta ću ti duljiti pričanje, koliko je ravnoga Cetinja, ne uteče oka ni svjedoka, ni da kaže kako im je bilo, te pod svoju sablju ne metnusmo koji ni se ne šće pokrstiti, koji li se pokloni božiću, prekrsti se krstom hristjankijem... Kuće turske ognjem izgorjesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćeg vraga. Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo, ćeklićki se razbježaše Turci, malo koga od njih posjekosmo, ma njihove kuće popalismo, od mečeta i turske džamije napravismo prokletu gomilu, neka stoji na uklin narodu. (Gorski vijenac, stihovi 441.-498.) Episkop grli junake, a iguman koljače razrješava grijeha, pretvarajući njihove zločine u Bogu ugodna djela. A s kakvom je nakanom i kakvom porukom Njegoš pisao svoje djelo, bjelodano govori i sljedeći zastrašujući stih: Borbi našoj kraja biti neće do istrage turske ali naše. (Ibid, stihovi 131.-132.) Peti genocid nad Bošnjacima traje od 1874. do 1878. godine, opet na tlu Srbije i Crne Gore, te u Hercegovini i Krajini. Pobune Srba zbog tzv. čiflučenja nasilnim putem, te velikih nameta države kroz vanredne poreze i prireze, spojene sa stalnom i sistematskom propagandom iz okolnih država (Austrije, Srbije i Crne Gore), kulminiraju u protivljenju vanrednim nametima 1874. godine, iz čega izravno započinju ustanci u Krajini i Hercegovini 1875. poznati kao hercegovački i krajiški ustanci Srba. Organizirani i predvođeni izvana, naoružani i dobro vođeni, ustanici su ubrzo zapostavili svoje prvobitne ciljeve, a akcija pobunjenih Srba svela se na paljenje kuća i sela, na pljačku i ubijanje bošnjačkoga stanovništva po graničnim krajevima Krajine i Hercegovine. Austrija je te ustanke iskoristila da ustvrdi kako je stanje kršćana u Bosni nepodnošljivo i da pokrene raspravu o budućnosti osmanske vlasti u njoj, a u vezi s cijelim tzv. istočnim pitanjem. Na osnovu odluka Berlinskog kongresa (1878) Srbija i Crna Gora postaju nezavisne države s pravom velikog teritorijalnog širenja na račun Bosne. Iz svih tih novozaposjednutih područja prognano je sve zatečeno bošnjačko stanovništvo, unatoč obećanju da će se poštovati njihova vjerska i druga prava. Za samo nekoliko godina u tim je krajevima nestalo Bošnjaka, zajedno s više stotina džamija i drugih spomenika islamske kulture. Šesti genocid nad bošnjačkim narodom desio se za austrougarske vlasti u Bosni. Zbog odlučnog otpora Bošnjaka austrougarskoj okupaciji izvršena su mnoga ubistva i likvidacije, sprovođena je germanizacija i uništavano bošnjačko biće i njegova civilizacija. Zbog svega toga, Bošnjaci su se masovno iseljavali u krajeve pod turskom vlašću. U tom periodu udio bošnjačkoga stanovništva u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine smanjen je za 7%, tj. s 39% na 32% . Sedmi po redu genocid proveden je nad bošnjačkim stanovništvom u Sandžaku i Crnoj Gori, a odlikovao se, takoder, masovnim ubistvima, pokrštavanjima, paljevinama i pljačkom. Ovi događaji smatraju se izravnom posljedicom dvaju balkanskih ratova. Godine 1913. vršena su nasilna pokrštavanja Bošnjaka u Plavu i Gusinju. Tada je ubijeno 85o najuglednijih ljudi, svršenika ruždija, medresa i fakulteta, te pet muderrisa školovanih u Istanbulu. Za sedam dana pokršteno je 12.500 Bošnjaka. Odbijanje pokrštavanja i pravoslavlja značilo je sigurnu smrt. Ovim genocidom rukovodio je Avro Cemović, vasojevički vojvoda iz Berana. Osmi genocid nad Bošnjacima traje u periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom Kraljevine Jugoslavije, sve do njezine propasti 1941. godine. Stojan Protić, ministar u srpskoj vladi, a kasnije predstavnik ove vlade kod Jugoslavenskog odbora, godine 1917. u Nici je izjavio: "Kad pređe naša vojska Drinu, dat će Turcima (tj. Bošnjacima, op. M. O.) dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset i osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji. (...) U Bosni se s Turcima neće moći po evropski, nego po naški." (Prema: Etničko čišćenje, ibid, str. 82.-83.) Sistematski genocid sprovodio se posebno nad bošnjačkim stanovništvom u istočnoj Herccgovini, gdje su crnogorske komite pobile preko tri hiljade ljudi i opljačkale cijeli taj kraj. Zbog toga su se preživjeli Bošnjaci mahom iseljavali. Isto tako, neprestano se vršio pritisak radi iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka. Primjeri tih zastrašujućih velikosrpskih zločina najbolje se mogu vidjeti na slučaju bošnjačkoga sela Šahovića u bjelopoljskom srezu. U tom je selu, naime, samo za jedan dan (7. novembra 1924.) ubijeno 2.500 ljudi. Deveti genocid nad bošnjačkim narodom zbio se u toku drugoga svjetskog rata (1941.-1945.). Za pet godina bošnjačko je stanovništvo umanjeno za 8,1 %, što je, gledajući procentulno, najveći gubitak koji je jedan narod pretrpio u tom ratu, izuzimajući Jevreje. Najmasovnije pokolje Bošnjaka izveli su bosanski Srbi organizirani u četničke jedinice, potpomognuti Srbima iz Srbije i Crne Gore. I dok su se bošnjački vjerski i politički prvaci zauzimali kod njemačkih i hrvatskih vlasti za bosanske Srbe, izlažući se vlastitom riziku, dotle su ih njihove komšije, za koje su se zauzimali, nemilosrdno klali. U Instrukcijama, koje je sačinio Draža Mihajlović 20. deccmbra 1941. godine, upućenim srpskim četničkim komandantima, stavka br. 4 nosi naslov "Čišćenje državne tcritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata", a u stavci br. 5 pojašnjava se zadatak etničkog čišćenja Sandžaka od bošnjačkoga življa i Bosne od bošnjačkog i hrvatskog življa. Zadatak srpskih hordi iz Crne Gore bio je, između ostaloga, očistiti Peštersku visoravan od bošnjačkoga i albanskoga življa. Jedan dio snaga imao je zaduženje da djeluje preko Čakora prema Metohiji i da vrši likvidaciju onih Bošnjaka koji će biti protjerani iz Sandžaka. Major Zaharije Ostojić o svojim namjerama prema Bošnjacima u Foči javlja srpskom čctničkom đeneralštabu sljedeće: "U Foči ima svega i svačega, pa se nadam dobrom plenu. Jedva čekam da mi se ljudi prikupe, pa ću im (Bošnjacima, op. M. O.) mamu maminu za sva vremena." Nakon zauzimanja Foče, njegov je izvještaj bio: gubici Bošnjaka - oko hiljadu, od čega tri stotine žena i djece. Sve tragove masakra odmah su uklonili, osim jednog dijela pobijenih žena, koje su prikazivali kao Srpkinje nastradale od Bošnjaka. U toku napada na Ustikolinu vojvoda Ostojić javio je generalu Mihajloviću sljedeće: "Ustaše tučene dobro. Po dosadašnjim podacima oko 500 mrtvih i oko 1000-2000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci a još bolji pljačkaši..." Major Pavle Đurišić, vodeći srpske četničke jedinice na desnoj obali Lima, obavještava generala Mihajlovića da je hajka uspješno završena i da je sa svojim zločincima spalio 33 bošnjačka sela i pobio 1.4oo Bošnjaka, od čega 1000 žena i djece. Po njegovu izvještaju, očito se vidi da je bilo riječi o pogromu uz pokolje i pljačke, a ne o bici. Spomenuti zločinac Đurišić, vršeći masovne zločine u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu, piše svojoj nadređenoj komandi: «Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da ni jedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (. ..) Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništenju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. (. ..) Žrtve: kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava, žena staraca i dece.» Deseti genocid nad bošnjačkim narodom još uvijek traje. O nekim njegovim strahotama faktografski se govori u ovoj knjizi. Njegov cilj je poznat: da se Bosna podijeli, a Bošnjaci potpuno istrijebe. Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ali i Franje Tuđmana i Mate Bobana, te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga genocida, nažalost, danas su više nego očiti širom Bosne: nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke, zbjegovi, invalidi i glad. Ujedinjene nacije svojom sramnom odlukom da ne ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile - pridružile su se krugu učesnika u desetom genocidu nad Bošnjacima. Nijedan detalj stradanja i patnje Bošnjaka - nijedna žrtva, džamija, biblioteka ili koji drugi srušeni objekt - ne smije hiti zaboravljen niti ostati nezabilježen. Sve se mora zapisati i pred savjest čovječanstva i sud historije staviti, da bude znano ko je agresor, a ko stradalnik, ko je napadač, a ko branitelj, ko je terorist, pljačkaš i razbojnik, a ko rodoljub. Fašizam nije pobijedio u Bosni i Hercegovini usprkos planovima i srpskog i hrvatskog velikodržavlja usmjerenim na njenu razgradnju i uništenje. Slovo istine britkije je od sablje. Ono ovdje kazuje onoliko koliko smo mi saznali i zabilježili - da se zna, nikada ne zaboravi i genocid nad Bošnjacima više ne ponovi. | |
|
| |
| Pregleda: 1869 | |
| Ukupno komentara: 0 | |