Tajni dosije: Drugi Memorandum SANU iz 2012
 Drugi Memorandum SANU je dokument iz 2012., koji je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti – SANU kao strateški program srpske inteligencije. Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić (otac ondašnjeg predsjednika Srbije) te skupina srpskih akademika i književnika su autori Memoranduma. Drugi Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (“Načertanije”,Srbi svi i svuda,Homogena Srbija..) samo je moderniziran za svoje vrijeme. Ponajviše je usmjeren na saniranju štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve. Dvije izjave su dobar opis lajtmotiva ovog drugog memoranduma. Prva je ona koju je rekao otac srbijanske politike druge polovine 20. st. Dobrica Ćosić je 2012. izjavio za beogradski tisak “da su Srbi u 20. st. izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da se u 21. st. trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”. Druga izjava je ona prof. Ljube Tadića (oca Borisa Tadića, ondašnjeg predsjednika Srbije), koji nije nebitni neovisni intelektualac, nego jedan od najistaknutijih srpskih intelektualaca: Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu. Drugi memorandum SANU je osmišljen u devet točaka. Izbacio je nasilje i “bitke koje mogu biti i oružane”. Devet točaka drugog memoranduma su: 1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju. 2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu 3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. 4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. 5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem. 6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije. 7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske. 8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu. 9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku. Posebno poglavlje ovog memoranduma bavi se ovim ozemljima susjednih država: istočna Hrvatska, Republika Srpska u BiH te sjeverno Kosovo. U vanjskoj politici su autori predložili neka se Srbija okrene prema Kini u vojnom i političkom smislu, glede činjenice da Rusija Srbiju ne podupire kao što je to nekad bilo. Tajni velikodržavni dokument nastao je prije nekoliko godina u krugu srpskih akademika iz Beograda, decidirano definiše strateške velikosrpske ciljeve i daje detaljne upute političkom rukovodstvu Republike Srpske i Srbije kako ih operacionalizovati. Drugi Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti se, kao i prethodni, temelji na velikosrpskoj politici “krvi i tla” prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi. Ovaj perfidni plan Miloševićevih reaktiviranih akademika naspravljen je sa ciljem da Srbija u miru vrati sve što je izgubila u ratovima. “Ideja o jedinstvenoj srpskoj državi svih Srba ne sme izbledeti bez obzira na cenu, žrtve i protok vremena. U toj borbi mora biti angažovan svaki Srbin, bez obzira na mesto u kome živi, posao koji obavlja. Srbija će i mora biti na čelu ove borbe. Bosna i Hercegovina je važniji, ali i mnogo lakši slučaj nego Hrvatska i Crna Gora, zahvaljujući Dejtonskom sporazumu i činjenici da iza tzv. jedinstvene BIH stoje samo muslimani i delovi nejedinstvene, zbunjene i bezidejne međunarodne zajednice. Činjenica da pojedini delovi međunarodne zajednice ne bi imali ništa protiv podele BiH, ekstremno je važno oružje koje se mora maksimalno iskoristiti u realizaciji zacrtanih ciljeva. Ukoliko se to uradi kako treba, za realizacija ovih ciljeva potrebno je nekoliko godina, najviše decenija”, stoji na početku ovog strateškog, dugoročnog velikodržavnog dokumenta. Miloradu Dodiku je u njegovom provođenju, u posljednjih nekoliko godina, svesrdno i nesebično, pomagao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, što ne čudi budući da su njegovi autori Borisov otac akademik Ljubomir Tadić i njegov najbolji prijatelj Dobrica Ćosić, samoproglašeni otac nacije, i nekolicina akademika porijeklom iz BiH. U nekoliko poglavlja detaljno su razrađeni osnovni pravci i ciljevi djelovanja političke elite Republike Srpske i Srbije, kako bi se vremenom Bosna i Hercegovina podijelila. Savjetuje se ozbiljno i osmišljeno političko i ekonomsko okretanje Srbije i RS-a prema Rusiji i sugeriše da treba iskoristiti njenu privrženost Srbima. U istom smislu preporučuje se fokusiranje na naklonost Grčke, Kipra, Italije, Španije, Danske i Norveške, čiji uticaj u evropskim tokovima nije zanemarljiv. Istovremeno se zahtijeva angažman na omalovažavanju političara iz zemalja koje podržavaju jedinstvenost BiH. ĆOSIĆEV PRIRUČNIK ZA MILORADA DODIKA Da je sadržaj ovog programa zapravo bio Dodikova “Biblija” čijih se načela čvrsto pridržavao, govore njegova poglavlja o odnosu rukovodstva RS-a prema državnim institucijama BiH. “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih instutucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske”. “Pametno osmišljenim i kvalitetnim delovanjem, raditi na konstantnom iscrpljivanju kojim bi se i javnost i vlade tih zemalja dovele u stanje umora od BIH. U tom smislu koristiti sva raspoloživa sredstva, čak i lingvističke varijacije kojima se takođe mogu postići određeni efekti”. Rukovodstvu Republike Srpke se sugeriše da u svakodnevnoj komunikaciji izbjegavaju termin “državne insistucije BiH” i zamijene ga “zajedničkim institucijama”, čime se postiže psihološki efekat da se RS odriče državnosti BiH, ali i nameće fraza da je sastavljena iz dijelova i da se vremenom može na dijelove rastaviti. “Maksimalno izbegavati upotrebu termina – Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji. U slučajevima kada je iz nekih razloga neophodno pomenuti taj termin, onda staviti u prvi plan Republiku Srpsku npr. Republika Srpska i ostatak BiH. Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dvije teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…”, stoji u ovom velikodržavnom programu. Iščitavajući dalje Memorandum 2, lako prepoznajemo da se Milorad Dodik u posljednjih nekoliko godina ponašao upravo prema detaljnim uputama akademika iz SANU-a, opstruirajući formiranje institucija, službi i agencija na nivou BiH i davao izjave o rastakanju BiH koje su mu napisali akademici iz SANU-a. “Stalno i uvek insistirati da je teška ekonomska, privredna i svaka druga situacija u RS-u produkt njenog nasilnog zadržavanja u BiH. I isticati da bi sve bilo bolje kada bi se RS odvojila”, stoji u ovom dokumentu. Po navedenoj matrici potrebno je, prema autorima ovog dokumenta, da se ponaša i državni vrh Srbije, koji javno ne može pružiti podršku rukovodstvu RS-a zbog optužbi za miješanje u unutrašnje stvari druge “države”. Međutim, može djelovati indirektno, a u javnosti koristiti floskule tipa “dajemo saglasnost Republici Srpskoj za sve ono o čemu se dogovore narodi i entiteti u BiH”. Upravo je ovo bila najčešća floskula čelnika Srbije, kako Borisa Borisa Tadića tako i Ivice Dačića u proteklom periodu. Istina, sličnu izjavu je u svom mandatu dao i aktuelni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Akademici su razradili i scenario kako postupiti ukoliko međunarodna zajednica u BiH nametne neke od institucija na nivou BiH. U tom slučaju vlasti u RS-u (Dodik i njegovi saradnici) treba da svim raspoloživim sredstvima komplikuju i odugovlače formiranje te institucije, a kada se formira, da u nju postave odane kadrove koji će imati zadatak da je učine nefunkcionalnom. “Naravno, za to vreme stalno okrivljavati muslimane i njihovu želju za dominacijom na štetu Srba koje nastoje obespraviti i svesti na građane drugog reda. Potom tu situaciju koristiti za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Na istovetan način postupati i u slučaju donošenja zakona na nivou BiH.” Iako deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u RS-u. U prilog tome govori slijedeći dio Memoranduma 2: “Političari i državni funkcioneri Srbije će, u cilju podrške prethodnim stavovima, ubuduće zaobilaziti političare i institucije BIH, što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati susrete i sastanke sa političarima i funkcionerima iz RS-a, po protokolu definisanom za međudržavne susrete. Pri tom trebaju očigledno i transparentno ignorisati institucije BiH”. Također je navedena preporuka da državni funkcioneri Srbije što češće prisustvuju proslavama, političkim skupovima i drugim važnim događajima za Republiku Srpsku, kao što su “državni” i vjerski praznici RS-a, zatim predizborne kampanje i konstituisanje vlasti. Visoki funkcioneri RS-a, privrednici, umjetnici, sportisti i ostali građani bi tokom boravka u inostranstvu trebali izbjegavati ambasade i konzulate BIH. Ukoliko im zatreba konzularna pomoć, onda bi se trebali obratati DKP-ima Srbije u tim zemljama, bez obzira što formalno ne posjeduju državljanstvo Srbije. Službenici u DKP-ima Srbije su, kako stoji u ovom dokumentu, instruisani da u takvim slučajevima pruže pomoć građanima RS-a. “NE SMIJE SE DOZVOLITI NI FORMIRANJE UDRUŽENJE PČELARA BiH” “Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BIH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženje pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. Čak i povezivanja saveza iz RS-a s onim iz BiH treba izbegavati. Naročitu pažnju treba obratiti na sportske saveze, a naročito na reprezentativne selekcije na nivou BiH. Svim silama se truditi da Republika Srpska ima svoja republička takmičenja u svim sportovima, na svim nivoima, uključujući i reprezentativni. Raditi na uvezivanju sportskih društava iz RS-a i Srbije, a vremenom ih ujediniti u jedan sportski savez. Onim Srbima iz RS-a koji eventualno budu prihvatili učešće u zajedničkim ligama na nivou BiH ili reprezentacije BiH jasno staviti do znanja da time izdaju srpstvo i svrstavaju se u red srpskih izdajnika. Ukoliko nastave sa takvim aktivnostima, primeniti druge mere kako bi se obezhrabrili”, stoji u ovom šovinističkom velikodržavnom dokumentu. Dobrica Ćosić, koautor ovog dokumenta, kako saznajemo, imao je česte susrete sa Miloradom Dodikom u posljednjih nekoliko godina. Nedavno ga je okarakterisao kao “borbenog srpskog političara i odličnog taktičara”. “On je u mom doživljaju hrabar i dostojanstven borac za srpska prava i odbranu Republike Srpske na dejtonskim osnovama. Odličan je taktičar”, rekao je Ćosić. “Muslimani pod imenom Bošnjaka nastavljaju da se bore za unitarnu Bosnu na načelima Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, uz izdašnu podršku svih dosadašnjih žvisokih predstavnikaž i sadašnjeg Valentina Incka. Ponašajući se kao srpska žrtva, oni verskim šovinizmom podgrevaju permanentnu i agoničnu krizu konfederalne dejtonske tvorevine”, kazao je Ćosić. Ova Ćosićeva formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu s onim šta je napisao o Bošnjacima u Memorandumu 2. “Političari i ostali funkcioneri u RS-u i Srbiji, kao i svi drugi segmenti društva, trebaju izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne da su to zapravo Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatili islam. Uvek i na svakom mestu uz muslimane u BiH isticati islamski fundamentalizam, ekstremizam, radikalizam i posebno terorizam. Naročito u tom smislu koristiti medije. Nastojati, podmićivanjem ili ucenama, angažovati što veći broj muslimana da govore o islamskom fundamentalizmu i terorizmu u BiH, jer njihove izjave o tome imaju veću snagu u odnosu na izjave Srba. Uvek i na svakom mestu isticati da je islamski fundamentalizam bio osnovni i jedini uzrok rata u BiH. Da srpski narod nije hteo rat, ali je bio isprovociran stvaranjem islamske džamahirije. Naglašavati da srpski narod nije branio samo sebe već i Evropu od najezde islamskih militanata”. “Uvek i na svakom mestu isticati ratne zločine džihad ratnika nad nemoćnim i golorukim srpskim narodom u BiH u toku rata. Pokolje srpskog naroda u BIH od ruke razularenih pripadnika tzv. Armije BiH maksimalno tretirati kroz medije, književna dela, seminare, izradu spomenika, polaganje cveća, odštetne zahteve… Srbija će u tom smislu odigrati svoju ulogu shodno ranije definisanim stavovima, u šta će se osim državnih institucija uključiti i mediji, Akademija (SANU), intelektualci, umetnici, građani…” “POTOKE I MOSTOVE NAZIVATI SRPSKIM, MA KOLIKO TO ZVUČALO SMEŠNO” Istovremeno se preporučuje da političari i visoki funkcioneri RS-a i Srbije što češće koriste termin Republika Srpska, a institucije RS-a stalno nazivaju republičkim. “Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. Pridev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaseoka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno”. Prema autorima ovog opštenacionalnog dokumenta, neophodno je Republiku Srpsku i Srbiju uvezivati infrastrukturno i ekonomski, a kao preporuka stoji stvaranje čvrste saradnje u oblasti elektroenergetskog sistema RS-a i Srbije i to izgradnjom zajedničkih hidro i termoelektrana, ali i omogućiti i motivisati kupovinu preduzeća u RS-u privrednicima iz Srbije ili bar osnivati zajednička preduzeća. Ćosić se nedavno u beogradskim medijima “izrekao” da je do sada, pa i sada, obavljao sudbinske dužnosti. Priznao je da je poražen, zajedno s ostalima koji su se borili za velike nacionalne ciljeve, ali izgovorio je i sljedeću nedvosmislenu rečenicu: «Ti porazi nisu konačni. Jedinu svetlu tačku nalazim u Republici Srpskoj koja je dokaz da smo osvojili i neke istorijske pobede”. Očito je da su “Otac nacije” Ćosić i velika ekipa Miloševićevih akademika iz devedesetih reaktivirani i angažovani na ovom velikosrpskom projektu. Nesumnjivo je također da je Milorad Dodik, koji je inače Ćosićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz «Memoranduma 2», doslovno prihvatio tezu akademika Ćosića da je laž suština vođenja srpske politike i najbolji “vid srpskog patriotizma”. OBAVJEŠTAJCI KOS-a NA RASPOLAGANJU DODIKU “Formirati tajnu obavještajno-bezbjednosnu službu RS-a i koristiti neprocjenjivo iskustvo pripadnika KOS-a iz Srbije” Akademici su se posebno fokusirali na Obavještajno-sigurnosnu agenciju u BiH, koja po njihovom mišljenju ne smije da zaživi u punom obimu kao “državna” institucija, a pogotovo ne smije da ima bilo kakav značaj u međunarodnim relacijama. Date su instrukcije da u cilju njene diskreditacije treba što češće proizvoditi afere, kako prema OSA-i u cjelini, tako i prema njenim pripadnicima, “naročito muslimanima”. “Istovremeno, sve raspoložive kapacitete u RS-u i Srbiji usmjeriti na formiranje Obaveštajno-bezbednosne agencije RS-a. U tom cilju maksimalno angažovati bivše pripadnike OBA-e RS-a, Vojne obaveštajne strukture Vojske RS-a i pripadnike Vojno-obaveštajne službe Srbije, čije je iskustvo neprocenjivo. Tako formirana OBA RS-a bi do osamostaljenja RS-a delovala diskretno i tajno”, stoji u ovom Ćosićevom uputstvu. Paralelne strukture, prema autorima, potrebno je izgraditi i u graničnoj policiji, cariniskoj službi, državnoj policiji, diplomatsko-konzularnoj mreži, oružanim snagama i njihove službenike obučiti da mogu funkcionisati “kao zasebna državna struktura osmostaljene Republike Srpske i kao dio sistema Srbije”! POSLJEDNJE DODIKOVO SRBOVANJE U BEOGRADU Dodik u Beogradu o BiH gradi sliku kao o tragičnoj i nedovršenoj državi Skoro neopaženo u našoj javnosti prošla je sjednica „Saveta za odnose sa Srbima u regionu“, održana 14. februara ove godine u Skupštini Srbije. Tom prilikom je Milorad Dodik u prisustvu savjetnika Tomislava Nikolića i članova Odbora za dijasporu i Srbe u regionu iznio čitav niz skandaloznih stavova, koji su međutim u potpunom skladu sa Memorandumom 2. Njegovo obraćanje u Skupštini Srbije, gdje su se bili skupili predstavnici Srba izvan Srbije, pretvorilo se praktično u predavanje, čija je kulminacija bila ponovno potezanje prava na samoopredeljenje Srba u Bosni i Hercegovini. “Da li je možda došlo vrijeme za reafirmaciju prava na samoopredjeljenje? Kako neko drugi ima pravo na samoopredjeljenje, a mi nemamo? Pravo na samoopredjeljenje imaju narodi. Jesu li Srbi konstitutivan narod? Jesu. Zašto nemaju pravo na samoopredjeljenje? To je zbog nekog vremena koje dolazi”,rekao je Dodik. Za Dodika rješavanje svih opeterećujućih pitanja može se provesti ostvarivanjem dva cilja. To su mir u regionu i jaka Srbija. “Ima ovde ljudi u Srbiji koji misle šta je tu loše u toj priči o nekoj Bosni koja je bila pre rata. Koja je bila neko oličenje priče o toleranciji i suživotu. Ima samo jedna stvar koje tu nema. Nema Jugoslavije. Ako nema Jugoslavije, onda ne može biti ni nečega što smo zvali Jugoslavija u malom.” Strategija za rješavanje srpskog pitanja, na kojoj insistira Dodik, je slijedeća: “Državljanstvo! Promenite zakon. Dajte automatizam. Hrvati biraju predsjednika Hrvatske u po Banja Luke. Ja mislim da to nije problem. Moje pitanje je zašto mi ne biramo predsjednika Srbije. Da li se neko možda u Srbiji boji da ćemo se homogenizovati pa ćemo napraviti neku drugu priču?” Marko Đurić, savjetnik predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, podržao je Dodikove stavove i podvukao da je odnos prema Srbima u regionu isto što i odnos prema sebi samima. Đurić se založio za rješavanje srpskog pitanja kao jedinstvenog: “Ukoliko želimo da opstanemo, opstaćemo u celini, boreći se za naš narod u celini”. Aleksandar Popov, iz Centra za regionalizam, kaže da izostanak reakcija iz Srbije na Dodikovo izlaganje u Skupštini Srbije govori u prilog tezi da upravo Srbija jeste generator BiH krize. “Dodikove izjave su samo nastavak šizofrene politike koju Srbija vodi prema Bosni i Hercegovini. Mi, s jedne strane, imamo premijera Ivicu Dačića koji je bio u poseti Sarajevu. Nedavno je premijer Bosne i Hercegovine bio u poseti Srbiji. Vidi se napor u procesu normalizacije odnosa. Dodikovo izlaganje u Skupštini dolazi kao hladan tuš. Jedna je stvar ako predsednik Dodik te stavove iznosi u Banja Luci. Ali opet bi se od Srbije na neki način očekivalo da odreaguje, te da se pojavi kao faktor koji će ograđivanjem od takvih izjava doprinositi stabilizaciji stanja u toj državi, što od nje očekuje i Evropska unija.” | |
|
| |
| Pregleda: 1934 | |
| Ukupno komentara: 0 | |